Doručak s autorom: Što danas može biti važnije od pristojna razgovora?

Piše: Aljoša Pužar

Svi moji doručci samo su neki moji doručci. Svih nema. Od svih ostaju oni koji su mirisali po nečem što je zavelo, otkrilo, okrenulo, zapeklo. Najranijih se nisam sjećao nakon svog korejskog desetljeća. Doručke je, osim toga, uvijek radio Vojo. Tako da se po povratku iz Seula više nisam ni sjećao nekih svojih ranih doručaka. Recimo onog s tada mladim Nikolaidisom. Ima tome skoro 15 godina. Pronašli su ga u arhivi. 

Dakako, tu je i onaj s Ecom, kojeg se svi sjećamo. Nisam mu do kraja sjeo (Ecu naime), jer su mi pitanja bila mladoprofesorski kruta, strašljiva. Odijelo sam nosio poput američkog prodavača rabljenih automobila. Nije Eco htio o semiotici. I neka nije. Htio se šaliti i šarmirati. Prema meni je bio pristojan. Ne znam je li mu tada Vojo sjeo. Možda jest. Iva Grgić nas je svakako izvukla. Znanje i šlif. 

S Magrisom je ispred muzeja na Brionima Eco recitirao iz rimske povijesti Tita Livija, nikad neću to zaboraviti. Praskali su od smijeha dok smo mi mumljali o Brozu. U muzeju su tada prodavali male bočice ricinusova ulja. Ni to neću zaboraviti. Neprimjereno sam se našalio i oprostili su mi. 
Uglavnom mi svi sve oproste, to je vrlo utješno. Jer barem sam jednom nekog pokopao prijevremeno, pa jednom sprtljao neke njemačke sitnice... jednom sam se zanio pa predugo govorio... no ljudi se ne udubljuju i uglavnom ne optužuju. Glavno je zlatousto grgoljiti i blagoglagoljiti i otvarati prozore i vrata u ljudima koji tamo dođu pa budu i nervozni i kruti. Neke sam morao hvatati po dvorani, htjeli su se češljati, neki nisu htjeli odgovarati na pitanja. Zurili u me kao u zubara nakon prejake anestezije. Neki su toliko divni da se u njihove riječi zaljubljujem poput šiparice. 

Malo tko zapravo jede te fritule. Ali zato jedna nije mogla prestati biti mrzovoljna dok je nismo nahranili tortom. Pisci imaju i tijela, ne samo ego. Jedan me nacrtao. Gledam: na crtežu nešto mršavo i mladoliko. A tip i dalje tvrdi da sam to ja na crtežu, došlo mi da ga zagrlim. Ljubazni lažljivac. Neki mene zagrle. Svetlana Makarovič me pogladila po licu i rekla mi da sam doktor Miš, što je u njezinu svemiru kompliment, time se dičim. Inače zamišljam da sam spori mačor. 

Lakše razgovaram s pomoćnim piscima, s novinarima, filozofima i antropolozima nego s tvorcima fikcionalnih svjetova. Bliži su mi i lakše se otvaraju. Lakše razgovaram s piscima koji žive pravi život nego s onima koji su stalno na turneji. Mudriji su. 
Najteže je razgovarati s novopečenima koji nisu svježi. Već samo novopečeni. Kad vonjaju po nagradama i stipendijama, ali ne i po ljudima. Onda bude malo dosadno i papigasto pa se moram dovijati. Nekad uspije bolje, nekad se snađem. Za ostalo se pokriješ iskustvom i trepavicama k'o rubom pljesnivog šatorskog krila i čekaš da oblak prođe. 

Pola života govore nam da je doručak najvažniji obrok dana. Odnedavno da nije. Naši su sajamski doručci nešto što stiže nakon zajutraka (moj nono, zagrebački student, rekao bi nakon fruštuka), moja zastarjela hipsterska frizura i vrijeme dana čine ih književnim „brunchevima“. Niti su marenda, niti jutarnja udrobljena bijela kava. Obično su fritule. Ponekad kroštule. Pomalo su stvar kuće, a pomalo kavane - pisce se tu čita kao novine na drvenom okviru ili knjiga na verandi. Volim ih više bez televizijskog vremena nego s njim, ali ne smetaju mi kamere. Samo vrijeme. Televizijsko vrijeme malo je vulgarno pa grebe po čeonom režnju. No i s njim se može.  

Volio bih razgovarati s više mladih ljudi. Nepečenih, ali hrabrih. Dok ih nije dohvatila sjena sjajne novopečenosti. Od njih puno toga čovjek nauči o budućnosti, naročito kad je sam ima sve manje. No forma je takva da moram obično pročešljavati eminencije. I od njih čovjek uči, ali unazad. Kao iz udžbenika. Ljudi im se dive, često ih i veličaju. Nisam tome sklon. Nečije djelo može se i treba poštovati i studirati i bez idolopoklonstva. A ljude je dovoljno voljeti kao to - kao ljude. 

Ne volim kad su autori intervjua idolopoklonici i kad hopsaju i cvrče k'o šniclice na tavi. Još su gori oni koji vole samo sebe i gledaju kroz sugovornika kao kroz dronjak od laka muslina. U tom smislu treba biti sređen u glavi. Niti si podmićena lokalna vidjelica, niti provincijski drznik. Samo sjediš i pristojno razgovaraš uz kavu i vodu. 

A što danas može biti važnije od pristojna razgovora?