Propulzor: Partitura za brod Galeb

Piše: Andrea Matošević

Zvuk zakivanja sekcija isprepleten je sa zvukom udaranja desetaka čekića po čeličnom trupu, u krmi broda četiri radnika popravljaju osovinu na koju će za mjesec dana biti smješten novi propeler, brodomonteri ubrzano ugrađuju cijevi i bravarsku opremu, tesari u njegovoj unutrašnjosti dovršavaju drvene komponente ugrađene u asketski skučene i vrlo skromne sobe dok brodoličioci isprobavaju prve premaze i traže pravi tonalitet boje za brod čije je prvobitno i planirano ime bilo Mornar. Dovikuju se, dogovaraju se, u pauzama piju vino, radnici pristigli iz talijanskog Monfalconea još uvijek se muče s jezikom, ali već su savladali tehničke termine i u radnom miljeu dobro se snalaze. Brod na kojem rade, dobro im je poznat − upravo su oni prije petnaest godina konstruirali njegove dvije „sestre”. Izgledno je da su baš takve bile slike iz pulskog brodogradilišta Uljanik početkom pedesetih godina kada je zaglušujuća buka s navoza ispunjavala ulice staroga grada odajući kakofonijom zvukova kako u Puli raste još jedan grad. U suhim dokovima toga grada − Uljanika − u tom se periodu bliže kraju pozamašni zahvati na školskom brodu Galeb, istom onom koji će biti upamćen kao „brod mira“ i „brod prijateljstva“ u kontekstu jugoslavenske politike Pokreta nesvrstanih. Priča kaže da su mu upravo radnici Uljanika nadjenuli ime Galeb, a zapadna obala Otoka po njemu je dobila ime ‘Molo Galeb'. S Uljanikovih navoza silazile su čelične grdosije, ali je brodogradilište ujedno stvaralo moćne simbole. No, ontologija čelika, za razliku od brodogradnje koja oblikuje i definira propulzivnost tog čvrstog materijala, nije postojana kategorija.            

U potrazi za zvukom i slikom upisanima u povijest tog broda nismo pronašli samo cijelu nisku pucketanja, krckanja, šumova, odzvanjanja i vibracija kakve se mogu zamijetiti pažljivim slušanjem na palubi kao što u potrazi za njegovom vizualizacijom nismo pronašli samo „reprezentativne razglednice“. Projektiran i konstruiran za vrijeme fašizma za potrebe kolonijalne privrede, RAMB III treći je u nizu od četiri sestrinska broda koji su morali brazditi između Italije i okupiranih zemalja u Africi. Zvuk naredbe, ton rasizma, uzvik kažnjavanja, omalovažavanja i ponižavanja – una nave che scende nel mare, è un altro elemento che aumenta l'efficienza bellica della Nazione – u konačnici ratoborna buka zatrovane nacije, usisat će u svoj vrtlog i ovaj naoružani teretnjak. Utoliko su nam zvuk i tišina njegovih – doslovnih i metaforičkih – ruptura bili važni. A njih nije nedostajalo, štoviše. Kako drugačije interpretirati pravu Odiseju započetu u libijskome gradu Bengaziju kada RAMB III ostaje bez pramca i do Trsta navigava u rikverc, a ritroso, preko krme? Što čuju njegovi mornari dok prolaze kroz Otrantska vrata, kakav uzvik ispuštaju tada okrnjena i ranjena macchina bellica navale, ratni stroj i brod luđaka što se odvažio na gotovo nemoguću pustolovinu? Kakav je bio zvuk bombi koje su ga u riječkoj luci iz američkih zrakoplova pred kraj rata pogodile i potopile na dvadeset i dva metra duboko dno? Je li posljednja misao poginulih članova posade broda, u tom trenutku već nazvanog Kiebitz i prenamijenjenog u minopolagača, bila ona o „čudnom“ zvuku granati, kako navode pojedina izviješća? Zvuk, ton, vibracija, buka nisu sekundarni u životu ovog, kao niti bilo kojeg drugog, broda jer su istovremeno jedno od lica rupture, cezure, prekida i puknuća na moru, čovjeku neprirodnom i često neprijateljskom okruženju.                         

Pokretne slike traže ton. No njega pod vodom nema, zvuk u vodi još uvijek nije moguće zabilježiti. Hidroakustiku ključnog trenutka u životu tog broda valja stoga rekonstruirati krećući od podvodnih snimki, onako kao što se prema formi lubanje pažljivo i spekulativno može rekonstruirati ljudsko lice. Tek na taj oživljeni način moći ćemo shvatiti cjelovitost događaja i situacije koja je utkana u temelje stvaranja simbola „broda prijateljstva“. Tek kad čujemo zvuk podvodnog varenja, zakivanja, hučenja, lupanja i disanja u teškom podvodnom odijelu, svojevrsnog „industrijskog dijalekta“, moći ćemo razumjeti zajedničku gramatiku jezika nesvrstanosti. Prije Gamala Abdela Nassera, Jawaharlala Nehrua, Indire Gandhi i Josipa Broza Tita, na budućem su brodu Galeb pod vodom u nizu pokušaja da ga podignu s riječkog morskog dna boravili  Vlado Kokezar, Vicko Lapov, Skopazzi, Bonifačić i Filčić. I tu u nekovrsnoj riječkoj plodnoj vodi, ronioci-opstetričari izvlače brod na površinu i prepuštaju ga radnicima Uljanika, koji će ga pak pripremiti istovremeno za školsku vojnu flotu i simbolički sustav u to vrijeme mlade socijalističke federacije.

Propulzor stoga nije samo propeler koji snagu motora pretvara u potisak koji pokreće brod. On nije isključivo elisa koja brod gura kroz prostor, propulzor je ujedno i intenzitet kojim ovaj brod dijakronijski plovi od Ligurskoga mora prema Jadranu, od potonjeg prema Jonskome i Tirenskom moru, prema rijeci Temzi, Sueskom kanalu ili Bengalskom zaljevu. Propulzor je ujedno i mrtvo vrijeme broda na dnu mora, kao i njegovo tijelo koje simbolizira mir, istovremeno puknuće i zakivanje, njegovo potapanje i izranjanje. Propulzor je zaustavljeni propeler broda u srcu tercijarizirane privrede. Propulzor je buduća atrakcija.      

Audio-vizualni performans „Propulzor - Partitura za brod Galeb“ premijerno će biti izveden na 30. Sa(n)jam knjige u Istri u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula , u subotu, 7. prosinca 2024. u 21 sat. Autori projekta su Alen i Nenad Sinkauz (glazba), Andrea Matošević (istraživanje, scenarij, tekstovi), Vladislav Knežević (scenarij, redatelj filma), Miodrag Gladović (višekanalni audio postav, oblikovanje zvuka) i Mario Kalogjera (montaža i obrada video sekvenci).