Pisanje kao povratak

28. Sa(n)jam knjige u Istri, 2022.
Piše: Goran Ferčec

U rano poslijepodne, početkom ljeta, odmah po završetku školske godine, sjeo je na plavi Pony bicikl i izvezao se iz dvorišta a da nikome ništa nije rekao. Godina je devedeset prva ili devedeset druga. Četrnaest mu je ili petnaest godina, a nebo je iste plave bolje kao i bicikl. Krenuo je niz ulicu, prema selima, u smjeru suprotnom od grada. Dio asfaltirane staze do kraja ulice bio mu je poznat. Nakon toga, staza se pretvarala u njivu i mogao je nastaviti samo prometnom cestom između polja, kroz sela, sve do jezera. Nikad nije prešao tu granicu. Zastao je, samo toliko da donese odluku, pa prešao sa staze na cestu kojom su jurili automobili, i krenuo prema selima. Tamo gdje nikada sȃm nije bio. Na tom prvom svjesnom pokušaju odlaska, u jednom selu napast će ga psi, od čega će prvi put osjetiti srce u vlastitim ustima i gutanjem ga vratiti na mjesto, divljački pritišćući pedale. U drugom selu na njega će iz nekog dvorišta doletjeti kamen za kojim će slijediti prigušeni smijeh. U trećem selu će ga uloviti iznenadna ljetna kiša. Sklonit će se pod strehu vatrogasnog doma i pričekati da stane. Zaboravit će da je gladan i da odlazak u nepoznato troši tijelo i snagu više nego kretanje poznatim putovima. Kad kiša stane, sjest će na bicikl i odvesti se na livadu iza vatrogasnog doma. Glad će ga natjerati da u travi prepozna mesnate stabljike kiselice, ubere ih, očisti od cvjetova i strpa u usta. Vozit će jednom rukom i putem pljuckati isisane stabljike (poput sove koja izbacuje gvalje neprobavljene kože i kostiju). One koji se putem budu zagledali u njega kao u stranca, pozdravit će glasno i resko, i na trenutak ih zbuniti i uvjeriti da se poznaju. U jednom trenutku, već na putu prema četvrtom selu, odlučit će da je vrijeme za povratak. Okrenut će se na sred puste ceste, zagledati se u močvarnu depresiju obraslu vrbama i krenuti prema kući bez zastajkivanja. Vratit će se još za dana, ući u dvorište i nasloniti bicikl na kuću. Nitko ga neće pitati gdje je bio. On sȃm nikome neće reći da se odvažio i odvezao tako daleko da se put kući činio kao pravi povratak. Prvi povratak u životu. Onako kako se vraćaju sinovi ili kćeri nakon velikog odlaska. S osjećajem da više ne pripadaju.

To je prvi svjesni odlazak u svijet. Odlazak bez zadatka kao što je odlazak u školu, na probu zbora ili u knjižnicu. Odlazak kao odluka, odapinjanje strijele u vrijeme i prostor, započinjanje matrice življenja. Odlazak koji će ideju povratka učiniti mogućom jer bez odlaska, povratak ne postoji, čak ni kao točka prema kojoj prkosimo. Za razliku od odlaska, povratak je nesamostalna imenica, ovisna o drugoj imenici, ne postoji bez svog aktivnog parnjaka. Otići se može i bez vraćanja, ali vratiti se ne može bez odlaska. Iako u paru s odlaskom uspostavlja balans na zamišljenoj liniji života, povratak dokida jednosmjernu linearnost vremena, uspostavlja kružnicu, hodanje unazad. Sav je život u otporu prema povratku. Povratak je zračni balon, upoznavanje poznatog, trenutak sigurnosti, ali i zamka.

Prvi odlazak inicira sve sljedeće odlaske. Drugi je odlazak bio odlazak od kuće u drugi grad nekoliko ljeta kasnije, odlazak koji će godinama biti u pregovorima s idejom povratka, i o kojem mogu, kao i u slučaju prvog, pisati samo u trećem licu (jer ga tako lakše mogu pretvoriti u prozu i nadopuniti onim što je pobjeglo pamćenju). O drugom odlasku neću pisati, jer on još traje, ispresijecan povratcima. Namjerno koristim množinu jer ga ponavljanje multiplicira iako je možda riječ o jednom velikom i konstantom povratku, neprestanom vraćaju na ishodište. Ishodište je zamka, nostalgični mamac, mjesto poslušnosti. Pišem o odlascima; samo je tako moguće misliti temu povratka, uvijek u odnosu na kretanje unaprijed, na odluku da se ide, ode, krene.

U priči o Ivici i Marici braće Grimm, zbog velike neimaštine i gladi, na nagovor majke, otac djecu odvodi u šumu s namjerom da ih ostavi i usmjeri na put bez povratka. Ivica, svjestan da će on i Marica biti ostavljeni, putem najprije za sobom ostavlja kamenčiće koji mu pomognu da se nakon prvog ostavljanja vrate kući. Povratak je uspio, ali priča tako ne može dalje. Kad ih otac odvede drugi put, da bi se priča mogla nastaviti, Ivica za sobom kao trag ostavlja mrvice kruha. Trag pojedu ptice. Ivica i Marica ne mogu se vratiti. Ptice su egzistencijalna nužda koja ih prisili da zakorače u život. Povratak je nemoguć. Priča može dalje. Znamo kako. Kuća od slatkiša. Vještica. Peć. Svega blaga ponesoše. Povratak kući. Pronađu put a da im nitko ne pomogne. Povratak kao gradbeni element u prvom dijelu priče, sada je potpuno irelevantan. Uspostavlja se u premisi da je proživljeno iskustvo ono što omogućava povratak. Situacije kroz koje su prošli Ivica i Marica ključ su za mogući povratak, onaj povratak koji ne može odvesti na pogrešno mjesto. Povratak je moguć jer je zaslužen. Nisu potrebni ni kamenčići ni mrvice kruha. Povratak je moguć jer problem zbog kojeg se moralo otići, majka, više nije tu. Kad se napokon vrate, priča dolazi svom kraju. Povratak stoga često ili uvijek dokida mogućnost da se priča nastavi. Osim kad sȃm povratak nije priča. Ali i u tom slučaju, s konačnim vraćanjem završava i priča. Kao što je to u primjeru Homerove Odiseje. Odisejevo je putovanje morima povratak. Sav je sadržaj upisan u njegovo trajanje i sve što se događa sadržano je u kretanju prema točki s koje je krenuo. Povratak koji traje dvadeset godina. Produženi povratak na početak. U trenutku kad Odisej stigne kući, kad povratak dosegne svoju krajnju točku, priča staje. Ostaje joj samo mogućnost da krene ispočetka, da se zaplete u mit o vječnom povratku, ali za to više nema vremena; ego epa potrošio je sve vrijeme, literarno, simboličko, narativno, pjesničko, egzistencijalno. Je li povratak zapravo uvijek povratak na početak?

U oba navedena primjera povratak se uspostavlja kao prilično nasilan čin, bilo u svom trajanju ili u svojoj krajnjoj točki. Nasilnost proizlazi u otporu vremena prema vraćanju. Navučen na konstrukt vremena, svaki je život u otporu prema povratku, svjestan da je povratak nemoguć. Vraćanje na isto mjesto tek je dio iluzije povratka jer, izloženo vremenu, ni mjesto više nije isto mjesto jer i prostor kao i subjekt, u neprestanoj je mijeni. Odluka o povratku oblik je diverzije, pogled unatrag dok se ide naprijed. U njegovoj regresivnosti otvara se prostor za aktivitet, za sve ono za što ekonomija (su)vremenosti nema vremena. Povratak je ukradeno vrijeme, trenutak za misao, kritiku, želju, nostalgiju, umjetnost, sjećanje. Povratak je, ako tako odlučimo, politička gesta usmjerena prema vremenu koje dolazi, umijeće prepoznavanja intimnih i kolektivnih zabluda. Kao i niz velikih pojmova kojima se rasipa značenje, povratak je sve ono što s njim učinimo da ne bude samo povratak.

Tu se, konačno, u sve upliće i pisanje, jer povratak uvijek koketira s mitom, s umijećem interpretacije, s pripovijedanjem. Povratak je literarna spekulacija, prostor intuitivnog (pre)poznavanja i književnost ga zato voli. Pisanje je tako moguće shvatiti ne samo kao medij koji interpretira simboličku i doslovnu vrijednost povratka, već kao sȃm povratak. Pisanje je povratak, bez imperativa da se čovjek uistinu vrati.