Konavoske boje, glasovi i nektar na 30. Sa(n)jam knjige u Istri

Piše: Vlaho Bogišić

Moj djed Vlaho Bogišić plovi u ljeto 1941. godine na velikom talijanskom brodu uza zapadnu istarsku obalu prema Trstu. Već je nekoliko godina bio načelnik konavoske općine, zapravo male zemlje Konavle koja se smjestila uz jadransku obalu između Župe dubrovačke i Boke kotorske, kada je o Uskrsu toga proljeća shvatio da su je fašističke škare, zajedno sa svijetom koji je poznavao i u koji je vjerovao, rasjekle napola pa je njegov ured na Grudi pripao carstvu talijanskoga Ducea. No konavoski načelnik ne putuje na sjever da bi možda u Istri, zemlji u kojoj se Mussolini šepiri već desetljećima, pokušao razumjeti kako se snaći u nevolji. On je na palubi vezan žicom i vode ga u zatočeništvo, na Lipare, gdje su se istarski narodnjaci odavna prisilno udomaćili. Bogišićev će se grijeh iz historiografske perspektive čitati kao znamenit jer bio je on među ne tako brojnim Duceovim podanicima koji mu je odbio prisegnuti na javnu službu. Ali i da je tada znao za to, vjerojatno mu ne bi značilo puno. Za tihih mediteranskih predvečerja na otočju političkih gubavaca on sa svojim istarskim prijateljima snatri o slobodi kao životu na zemlji, među maslinama i lozom. Kada mu fašisti ponude neka slobodno ide u Hrvatsku, uzvraća im kako ne poznaje drugu domovinu osim one u kojoj je njegov vinograd pa neka im je na volju hoće li ga držati ili pustiti doma. Bio je to istarski poučak koji sam kao dječak čuo od njega.

Suvremeni Bogišićev nasljednik, konavoski načelnik Božo Lasić, dobio je tu povlasticu da se zbilja dogovara s istarskim prijateljima jer Istra je u našemu jeziku i svijetu ostala važna, a i postala mjera za snalaženje u njemu. Lasić je i predsjednik Hrvatske zajednice općina, ali i kolekcionar i bibliofil. Stoga se nisam iznenadio kada bih ga posljednjih godina zatekao na istarskoj književnoj fešti, pa ni u gesti kojom je pritom zadržavao diskreciju, inače teško spojivu s političkim angažmanom. Nekako mi je ipak lani pošlo za rukom da ga ondje povežem s kreatoricom te famozne europske kulturne smotre, na kojoj se i dalje kao onomad na Liparima sanja, Magdalenom Vodopijom, pa smo se u tren oka sporazumjeli da su, nakon Makedonije i Hercegovine, Crne Gore i Vojvodine, Konavle upravo idealne za – zemlju gosta u Istri. Tako sam protekle godine s Magdalenom i Božom Lasićem strukturirao konavoski program: izložbu na kojoj bi se raspoznale boje i predjeli našega mističnoga kraja, razgovore gdje bi se čuli njegovi moćni književni i glazbeni glasovi te najposlije fabulu o vinima vina sazrelim pod južnim nebom. U galeriji Cvajner na samome Forumu, koji kao punkt povezuje Istru i Konavle, te dvije zagranične zemlje Helade, konavoski će festivalski katalog otvoriti Antonija Rusković Radonić velikom izložbom pejzažnog kolorita „Let s vilama“. Slijede knjige, na sajamskim policama naći će se ne tako mala konavoska knjižnica kakva dosad nije viđena na jednome mjestu (monografije, zbirke pjesama, slikovnice), a knjiška predstavljanja počinju „Rječnikom zaljubljenika u Konavle“. Znameniti konavoski pjesnik Luko Paljetak, s kojim smo netom prije nego što se skrasio na Parnasu dogovarali hodočašćenje Istri, Puli i Sajmu, dobit će svoju večer, bez Pjesnika pričat ćemo lijepo, po konavosku, o Pjesniku; a glazbena diva koja je pronijela zvuk Konavala po svijetu Tereza Kesovija dobit će, pak, svoje jutro – „Doručak s autorom“. 

Kroz te naše konavoske tjesnace, posebno kroz vinsku štoriju, nazvanu poveznicom Ljudi s granice, vodi sigurnim kormilom cavtatske barke glumac Nikša Kušelj, i sam Konavljanin, pjesnik i glazbenik. Konavoski su vinari, pomalo nasuprot mojoj nadi da Istru opijemo moćnim, crnim nektarom, ustrajali ponajprije na mavasiji. Tako da se u vinskoj priči, kako to obično i biva, granice brišu, a ne samo čuvaju.

Mavasija je u Konavlima došla na glas u doba kad je moj otac Ivo radio na prvim velikim konavoskim plantažnim vinogradima, čije se grožđe prerađivalo u pogonima moderne vinarije na Grudi. No obnovljeni nasadi mavasije čuvene sorte iz starog dubrovačkog doba ne daju osobit prinos pa se ustrajalo i na uzgoju drugih tradicionalnih sorti, barem kao podloge za isplativ vinski destilat. Takav je u Konavlima bio kadarun, za kojim je ono na Liparima čeznuo zatočeni konavoski načelnik, koji mu, unatoč tome što će kada se vrati doma posaditi nekoliko reda vranca iza kuće, ostaje vjeran do kraja života. A da i u kadarunu, a ne tek mavasiji ili malvaziji, itekako ima života i snage pokazalo se u drugoj, pomalo zaboravljenoj konavoskoj i istarskoj vinskoj poveznici. Konavljani su svoj destilat od kadaruna plasirali velikom industrijskom podrumu Istravino koji je od njega izrađivao svoj znameniti Premier vinjak. 
Eto u katalogu vinjaka herojskog doba naših industrijskih brendova koji su kao od šale opkoračivali oceane, pored Cezara i Zrinskog, Glembaya i Stocka, istarski, a pomalo i konavoski Premium zauzimao je prestižno, povlašteno mjesto. A da je tome tako, upućuju i aukcijske kotacije na kojima i danas postiže, potvrdit će to sigurno i kolekcionar Lasić, visoku cijenu.

Mnogo prije konavoskih vinara u Istru su stigla konavoska vina. Konavle su bile redovita adresa antičkih moreplovaca pa su i Argonauti na svojoj plovidbi za Pulu zastali u toj, kako nam je pomaže razumjeti mladi konavoski vinar Petar Crvik, terri eterici ukrcavši ondje nekoliko amfora domaćeg crnog afrodizijaka. Suhi se šećerni talog tako usjekao u stjenke da su arheolozi u pulskom muzeju ostali zatečeni tim milenijskim, neizbrisivim otiskom. Konavle su u ono doba, doduše, prije bile na glasu kao Eskulapov vrt pa možda i otud dolazi strast modernih podrumara da svojim pročišćenim vinima daju arome kojim ih čuvaju u vlastitom, neprobojnom zabranu čovjekove sljubljenosti s prirodom. Jer, Konavle su kao i Istra zemlja u kojoj su i predjeli živi, gdje su, kako bi to rekla sjajna poljska spisateljica Olga Tokarczuk u prigodnoj riječi u povodu velike nagrade koju je dobila, „i rijeke, šume, ceste također imale svoj bitak – bile su živa bića koja mapiraju naš prostor i grade osjećaj pripadnosti, tajanstveni Raumgeist“. 

Mnogo više od konavoskih kobasica ili pršuta, koji se od istarskih razlikuju čak i manje od onog z ili s u vinskoj sortnoj aplikaciji, jedinstvo toga svijeta čine planine i rijeke, tuneli i mostovi, šume i gajevi, naselja koja nisu gradovi, ali se u historijskom pokretu takvima čine. Graničnost je Raumgeist, unutarnje, duhovno svojstvo istarskog i konavoskog čovjeka, njegova utemeljenost u zemlji, koja time stječe pravo da bude gost, a ne tek domaćin.

U takvu, integralnom svijetu zatekao se i moj dundo, stric Rafo, koji se u životu više bavio riječima nego vinima, premda me naučio piti pola čaše: „Iskrcali smo se u tišini i bez zaustavljanja krenuli dalje. Dva ili tri odmora, penjanje uz brijeg i u svitanje smo se našli na gumnu, nakraj istarskog sela. Sjedili smo, šutjeli i drijemali. Kad se razdanilo, kad su se oko nas jasno ukazale strane i bregovi, kaže mi komandir – Uzmi čuture, pođi tu u selo, pitaj vode, da umijemo oči. Selo je bilo sasvim mirno, tiho, bez glasa. Približio sam se otvorenim vratima ognjišta uz kućicu. Pokaraj ognja čučala je starica s crnom maramom na glavi, sagnula se i pokušavala propiriti oganj. Poviše njezine glave i onih nekoliko komadića drva visjela su crna komostra. Odjednom sam bio doma, u Konavlima, vidio babu ili mater ujutro, dok pire zapreteni oganj.“

A ja sam svoje prve bijele vile, s kojima Antonija Rusković ide u Pulu, upoznao uz to Rafovo konavosko ognjište. U našoj je maloj kućnoj biblioteci bila, a i još jest, brošura u izdanju istarskoga Društva svetoga Mohora. Naslovljena „Istrančice“, sastoji se od priča o vilama i začudnom svijetu koji ostane titrati i kad se ognjišta prividno pogase. Te su me istarske vile povezale sa svijetom koji ne može stati u enciklopediju pa ju je baš stoga, jer je svaka prava enciklopedija nedovršena, trebalo nazvati Istarskom. Nikad nisam osjetio snagu svoje zemlje tako kao kad smo se okupili u vijećnici Filozofskog fakulteta u Puli, a bilo nas je dosta, da si obećamo kako ćemo je napisati. Premda u toj enciklopediji nisam napisao ni retka, ipak je osjećam baš svojom, konavoskom, više od bilo koje vlastite, potpisane stvari.