Između vremena - Fjaka
18. Sa(n)jam knjige u Istri, 2012.
Piše: Jakša Fiamengo
Kad bismo sva naša raspoloženja rasporedili po godišnjim dobima, za fjaku kao posebno stanje duha i tijela mogli bismo reći da je eminentni proizvod ljeta, rezultat njegovih omara i općeg tjelesnog i duševnog raspusta kad zavladaju opaki visoki Celzijevi stupnjevi i nije nam ni do čega.
No, to ne znači da se u njoj, u fjaci - jer ona je prvenstveno stanje, a onda sve drugo - ne nađemo i u drugim godišnjim dobima, osobito za južina koje znaju pritisnuti vlagom i stijesniti nas na manji i uži prostor, učiniti nas klaustrobičnima i, ma koliko fjakast čovjek po naravi bio simpatičan, nekako „izvan regula“, ispražnjenima i obuzetima nečim ničim. Uza sve što se o njima misli, fjakuni su ipak u svom slatkom južnjačkom „dolce far niente“ („slatko je ništa ne raditi“) položaju zapravo nježni ljudi i nije ih volja reagirati čak ni ako ih se zasmeta u njihovoj usporenosti, u bezvremenskoj oazi.
Definicija „fjake“
Dakako, fjaka je jedna od najtipičnijih osobitosti Mediterana, za koji se tvrdi da je izmislio i sve dobre i sve loše strane naših stvarnih života. Kako je fjaka svojevrsno blaženo stanje koje izmiče kontroli pa time i čvrstim definicijama i nazivima, nju ne možemo svrstati ni u zgubidanski nerad ni u ležerni odmor od svagdašnjosti, ni u flegmu niti u dokolicu, kroničnu pospanost ili puku usporenost životnih funkcija. Zapravo, ona i jest, a opet i nije mješavina svega toga.
Ma koliko djelovala kao autodoping, na nju se gotovo i ne može utjecati - ona je poput lake nesvjestice, stanja izvan sebe ili – kako se uzme - duboko u sebi, specijalna vrsta opće nepokrenosti, pospanosti i obamrlosti, posustajanja i indiferentnosti spram svih važnih i sporednih potreba, letargično mrtvilo i opća pasivnost na putu u posvemašnje ništa. U njoj se gubi pojam o vremenu, a njezina usporenost i svojevrsna lijenost doimlje se poput blagog magnovenja. Točnije: ona je napola negdje, napola nigdje, uvijek nekako, nedefinirano, između.
Valjda upravo zarad toga što fjaka nema čvrstih povoda ni granica, jer nije uvijek uvjetovana ni meteorologijom ni željom za odmorom, fjakuni su poput osobenjaka, njihovoj naizgled nekorisnoj izuzetosti iz realnog svijeta sve opravdavaš, moguće i opraštaš. Oni su na neki svoj osebujni način simpatični, onako začahureni u svom drijemežu, u danovnom drimu, što bi (u plastičnom prijevodu Nikole Šopa) rekao veliki Marul, očito kadgod i sam podložan dobrom virusu fjake. Njih, fjakune, i ne možeš tretirati drukčije nego kao - zanimljivost ljudske vrste.
„Ko'la fjaka“ filozofija
Fjaka je, moglo bi se reći, tipična za sva živa bića, primijetit se može i kod divljači, a osobito je vidljiva kod kućnih ljubimaca, napose mačaka i pasa kad se lijeno protežu ili pak umrtve na suncu, legnu posred trga ili u hladovini te oslabljelih životnih funkcija i usporenog disanja drijemno pribavljaju snagu koja će im biti potrebna kad živnu i vrate se u normalu. Stanje fjake i stanje lakog drijemeža koji put je nemoguće razlikovati, oboje imaju posla s podsvijesnim, pa i s metafizičkim, koji struje njihovim rashlađenim krvotokom.
Fjakuni su obično nezamjetni - ljudi su skloni uočiti agresivne pojedince, a one umrtvljene, fjakaste prepuštaju njima samima, poput rublja na sušilu, ali onog koje nikakav zmorac ne može zanjihati. Oni doduše i ne traže da ih se vidi i registrira („Molim vas da me ne primjećujete“, znao bi reći pokojni redatelj Tom Durbešić), njima je samo do onoga „Pusti me stat“ i time zapravo počinje i završava sva njihova („ko'la fjaka“) filozofija. Srećom, ona ne traje dugo, iscrpi se sama od sebe i nikome ne škodi.
Tijelo uvijek nastoji biti u pokretu, stanje fjake (slično kao i ono snovito, onirično) poništava tu osobinu, usporava život koliko je potrebno da bude izvan uporabe, ali da ipak sasvim ne odustane od sebe. Fjaka moguće i jest mediteranski izum, ali na nju ćemo naići i drugdje. Klasična je slika Meksikanca koji sjedi ili čuči pod trijemom u ponču i sa sombrerom nabijenim na oči. On je u istom blaženom spokojstvu fjake kao i naš otočni težak na kućnome pragu ili na pristavi i kakvoj kamenoj skalinadi kad mu se ništa ne da i kad mu možeš pomoći jedino tako da ga pustiš na miru.
Fratarska fjaka
Fjakuni su izloženi ne samo obamrlosti nego i bezbrojnim vicevima. Tipičan je onaj, što ga voli pričati Andro Tomić, Jelšanin, enolog koji od vina pravi poeziju, a doimlje se (ali samo doimlje!) kao čovjek iz 1001. fjake: „Sjede dvojica na pjaci ispod kampanela i jedan će: Ako slučajno pogledaš prema gore, vidjet ćeš koja je ura. Drugi će nakon nekog vremena: A kako te uopće volja govorit!“ Zbilja, ako je život između ostalog i svladavanje vremena, onda je fjaka način da to učiniš na najneutralniji i najlakši način. Da budeš izvan vremena, na način spokojnog opuštanja, ali ne i otpuštanja, odustajanja.
Uistinu se može zamisliti niz sličica vezanih za fjaku i fjakavanje kad je i samo vrijeme obremenjeno slatkom tromošću na granici apsurda. Recimo, samostanski prizor, onaj iza ručka kad tijelo oteža a otežaju i očni kapci i čovjeku nije dovoljna samo molitva, prebiranje čisla, učeni razgovori i šetnja ili pak kakav drugi, „zemaljski“ koristan posao.
Možemo zamisliti i neke druge slike i prilike: recimo, one iz kućnih perivoja Hektorovića, Lucića, Gazarovičeva, Crijevića i svih znanih nam plemića, osobito onih dubrovačkih, s guščjim perom u ruci! U tim trenucima sijeste i popodnevnog sna, onog gosparskog i gospodskog, ali i onog pučkog s primislima na redovnu muku o' života, i fjaka je dobrodošli hijat, zijev između dva korisna vremena, predah koji uz ostalo ima i ljekoviti učinak što pomaže u obnovi energije i životnog ravnovjesja.
Moglo bi se fjaku shvatiti i kao svojevrsno unutrašnje čišćenje ili iščitavanje, listanje knjiga prepunih bjelina koje na ništa ne obvezuju, koje su tek priprava za aktivno upuštanje u duhovni život. Mnoge dobre ideje zacijelo su i inicirane u tom polustanju, u blaženstvu sna koji nije san, svijesti koja nije svijest, vremena koje nije vrijeme. Zato nikad nemojte previše zamjerati fjakunima – oni se to samo smještaju u neki skriveni kutak sebe i počivaju podalje od svega, pa i od sebe samih. A ono što vam imaju učiniti, ne brinite, napravit će, nešto sporije i nešto kasnije, kad im se krvotok vrati u redovnu cirkulaciju. A onda možete i sami u neku svoju fjaku, pokrit se ničim i biti ništa jer to je koji put nešto najdragocjenije što sebi možete priuštiti.
