Vino Pro corde

Piše: Sinan Gudžević

Usred ljeta stigla mi je od jednog čitaoca kompjuterska poruka u kojoj me pita ovako: ‘Smatraš li, možda, da crnogorsko vino vranac Pro corde ima sada gramatički ispravno ime?’ Kurziv stoji kako ga navodim. Pitanje je neobično i neočekivano, kao snijeg usred ljeta, pa iako nema uporišta u tekstovima objavljenim u ovoj rubrici, smatram da na njega treba da odgovorim u njoj.

Neposredan povod za čitaočevo sada ne umijem odgonetnuti, ali bi, kako da kažem, načelan povod za pitanje morao biti moj tekst pod naslovom ‘Vino s gramatičkom greškom’, objavljen prije 17 godina u sarajevskom listu Dani. Vino vranac, čija jedna vrsta sada ima naziv Pro corde zvalo se mnogo godina Pro cordem, što je po mome mišljenju, bilo pogrešno, jer predlog pro u latinskom (osim u jednom izuzetku) ne može stajati uz akuzativ, već uz ablativ. Jedne jeseni među jesenima, pisao sam upravi Agrokombinata 13. jul u Titogradu i Podgorici, dvaput, pa godinu ili dvije kasnije i treći put, i predložio nadležnima da isprave grešku. Kako ni na jedno pismo nisam dobivao odgovora, pozvao sam upravu proizvođača telefonom. Ovoliko se sjećam ‘gramatičkoga dijela’ toga razgovora sa muškarcem krupna glasa iz uprave:

- Jesmo, dobili smo pisma, imate našu zahvalnost što ste nam ukazali na nepravilnost, iznajte da smo mi uložili odgovarajuće napore da ispravimo tu gramatičku grešku!
- A dokle ste stigli u tim naporima?
- Može se reći da je sve spremo da se ono m na kraju makne.
- Pa što ga niste maknuli?
- Računajte da je maknuto!
- Kako je maknuto, kad maknuto nije?
- Evo kako: kad potrošimo odštampane etikete, a njih je bogomi vazda bilo mnogo, onda će na flaše stići nove, bez m. Posljednjih desetak hiljada boca ovijeh mjeseci će se prodati. I štamparski kalup je već promijenjen, kontaktirali smo štampariju, sad je već bez m, buduće flaše će nositi samo ime Pro corde.

Danas, dvadesetak godina, nakon toga telefonskog razgovora, moram priznati da tada nisam vjerovao u obećanje o promjeni imena dobroga vina od grožđa iz Ćemovskoga polja. U tekstu koji bi morao biti povod čitaocu pitaocu za pitanje, pisao sam samo o nepravilnoj upotrebi predloga pro, ali sam u jednom od pisama upravi ondašnjeg Agrokombinata ukazao i na nepodesnost, a još i na besmislenost čak i gramatički pravilnog naziva Pro corde. Pri tome nisam spominjao složenost statusa onoga pro, da je to i prilog i predlog, da se stvar sa njim metrički i prosodijski može označiti zahtjevnom. Ništa od toga, iako sam imajući pred očima ime vina, imao u vidu i ovo: da se, ako bi se vodilo računa o onome što stoji na etiketama, to vino ne bi smjelo prodavati bez recepta, ne samo maloljetnim osobama, već ni punoljetnim! Na vinu, naime, stoji, to jest smatra se da stoji, jer stoji na latinskom, da je ono za srce! A takve stvari ne smiju biti dostupne u slobodnoj prodaji, pa neka su za srce i stoput dobre! Znamo, je li, da nije dobro za svako srce ono što je dobro za poneko srce. O grliće flaša s vinom vranac Pro corde, a tako je bilo i na onim njegova prethodnika Pro cordem, okačena je knjižica formata sedam sa pet centimetara, a obima osam stranica. Taj uradak ima jednu rupu u gornjem lijevom uglu; kroz nju je provučen trokraki nastavak plastičnog crnog prstena, taj je nastavak nalik na sidro, pa to ‘sidro’, provučeno kroz onu rupu, drži knjižicu i ne može iz nje izići, a sam je prsten nataknut na grlić boce. Na ‘koricama’ je nacrtan komad elektrokardiograma, a preko njega verzalnim kurzivom stoji napisano ŠTITI ZDRAVLJE.

Elektrokardiogram i veći dio sadržaja te knjižice pokazuju zašto se onome što je smislio latinsko ime nije posrećilo: iako nije na latinskom nego na ovom našem jeziku (ime mu se ne smije spomenuti, da se ne povrati) tekst knjižice je djelimično površan i isprazan, te čitalac pred tom ispraznošću lako odustane da pročita i onaj dio što o vinu kazuje važne stvari. Ono štiti zdravlje ispisano krupnim slovima na sitnoj knjizi, ne može se pogoditi šta bi imalo da znači. Nejasno je da li je oblik štiti indikativ ili imperativ. Da bi se to moglo razlučiti, valjalo je na prvom slogu glagolskog oblika staviti ili dugosilazni ili dugouzlazni akcenat. Ovako napisano može se razumjeti čas kao upozorenje onima koji piju na opasnost od pijenja vina, a čas kao poziv da ga se pije.

Ta knjižica, inače, sadrži i zgodne stvari, one počinju od treće stranice. Evo, sad ću ponoviti ono što sam prije sedamnaest godina naučio. To vino ima nešto što se bez hemijske i enološke naobrazbe ne može baš utuviti, ali je važno: u vrancu Pro corde nalaze se polifenolna jedinjenja, a među njima su najprije i najviše zastupljeni katehini te oligomeri tih katehina, a ovi su opet poznati pod nazivom procijanidoli, u knjižici stoji još i ‘odnosno proantocijanidoli’. E to čudo, ti proantocijanidoli, izgleda da je ono što ima rijetko đe, a u vranca imenom Pro corde ima više no iđe. U knjižici stoji da je čovjekovo dnevno sljedovanje tih proantocijanidola stotinu miligrama, a da ga u ovome vrancu ima mnogo više, te ne moraš predavati logiku u gimnaziji da bi zaključio kako se pijući crnogorsko vrhunsko vino vranac Pro corde obogaćeno proantocijanidolima čovjek i hrani i od zla brani, da poneku boljku tim pijenjem može spriječiti, a ako ga je neka od tih ponekih već spopala, da je može liječiti.

Pod spriječiti navedene su krupne stvari: arterioskleroza, infarkt miokarda, čirevi, svakako onaj na želucu i onaj na dvanaestercu. Pod liječiti piše da vino svojim proanticijanidolima ubija neke viruse i neke bakterije. Proantocijanidoli štite krvne žile tako što smanjujući stvaranje opasnih histamina povoljno djeluju na održavanje elastičnosti i čvrstine krvnih tokova. A štite i sluzokožu probavnih puteva. A smanjuju i količinu holesterola u krvi. A sudeći po kliničkim istraživanjima, izgleda da liječe i kožni herpes.

Taj polimerijski proantocijanidol spada u tanine. Ovi su pak kiseline iz grožđanog zrna, kore i peteljki. Tanin je vinski eliksir. Tanin je ono rašta bi čovjek mogao da zavidi vinu. Tanin vinu omogućava da starenjem sazrijeva a da se ne pokvari, baš ono što golema većina ljudi ne izbjegne. Biolozi bi bolje činili kad bi se okanili dekodiranja i kloniranja čovjekova, a dali se u potragu za taninom čovjekovim.

Stari Grci su za sazrijevanje vina koristili more. Hermetički bi zatvarali amfore napunjene vinom i polagali ih na dno mora. Kad bi rok za sazrijevanje prošao, vino bi bilo thalassites, marinirano, zrelo. More je pojačavalo vinu tanin. Narodi kraj slanih mora stvorili su onaj iznenadni i svježi element u mišljenju i pjevanju koji se nekad zvao argutia, danas poanta. Slatka voda ne pomaže, a slana pomaže da vino zrene. Epigram je vrsta pjesme nastala u naroda kraj mora. Epigram bez poante je neslan i nedovršen, kao što bi bilo nedovršeno vino za čije bi se sazrijevanje koristile slatke vode potoka, rijeka i jezera. Takvo vino bi se grčki moglo zvati oinos athalassos, latinski vinum mari expers, kao što bi se epigram bez poante mogao zvati neslanim, latinski epigramma salis expers. (Pedanti će primijetiti i ablativ i genitiv uz expers).

Neslan uradak je i naziv Pro corde. Neslan je, jer bi ga latinski govornici, koliko god da ih ima, jedva razumjeli. On, dakako, nije ni načinjen za latinsku klijentelu, ali bi, kad je već na latinskom, morao imati neku referencu u latinskom nazivlju ili barem u vinskoj kulturi Latina. On je nema, pa je zato promašen. I još je provincijalan. Neko je želio da latinskim imenom bude drukčiji i drugi od onoga što jeste. Da bude, ak’ i malo, latinofil. Za takvu nakanu je taj morao biti, odomaćen u latinskom. Provincijalnost je sestra ignoranciji. Raniji naziv vina Pro cordem, iako gramatički pogrešan, mogao je, zbog jednog izuzetka u upotrebi pro s akuzativom, čak i ostati gdje je stajao, da reknemo, u polju zdravičke dopustljivosti, dok je ovaj sadašnji, iako gramatički ispravan, sav u vodi bez soli.