Pismo povodom proslave pete godišnjice Kalavojne, veljača 2001.

Piše: Franko Lukež

Prof. dr. sc. Sergio Cesar, instructor
UNSO - United Nations Sommeliers Organization
NORTH POLE

Pola, il 8 marzo 2016
 Pismo je u izvorniku na talijanskom jeziku (op.prev.)

Caro Sergio,

Neizmjerno mi je drago što si se, nakon dužeg vremena, opet javio jer me svaki kontakt s tobom vraća u moju mladost i podsjeća na nezaboravne dane provedene u druženju s dobrim vinom, dobrom hranom i isto tako dobrim društvom. 

Drago mi je da te zdravlje služi i da si ostao u "starom poslu" te da stanovnicima Sjevernog pola otkrivaš tajne vina. 'Ko bi bio rekao pred 20 godina da će klima i globalno zatopljenje učiniti to čemu smo danas svjedoci te da će vinova loza uspijevati i u tim krajevima. Baš čudno!

Nadam se da ćeš mi oprostiti što si malo duže čekao na moj odgovor. Mogao sam ti pisati i prije, ali sam čekao da prođe proslava 20. godišnjice «Kalavojne» pa ti se tek sada javljam. 

Feštu smo održali u Puli u «Grand hotelu de la Ville», na Otoku maslina (nekad je tu bilo brodogradilište «Uljanik»). Fešta je bila nezaboravna (i često smo te spominjali!), ali tako je svakih pet godina, kadgod se nađemo u starom sastavu. 

Nažalost, unazad desetak godina prestali smo obilježavati osnutak «Kalavojne» svake godine – pokušavamo se okupiti svakih pet godina. Možda je razlog što mnogi više ne žive u Istri, mnogi su prestali piti vino, nekolicina su članovi udruga čiji se ciljevi kose s našima, postoji i nesklad između starih i novih članova (sad nas ima više od 200), a neki se ne odazivaju jer im to zabranjuje obitelj. Ali ipak, svakih pet godina dođu uglavnom svi iz prvog naraštaja te veći dio novopridošlih.

Ove je godine bilo posebno svečano. Vlasnica «Grand hotela de la Ville» Sonja Perić (nekad je držala «Valsabbion» u Pješčanoj Uvali) priredila nam je isti menu kojeg smo imali davne 2001. godine pa je i ta činjenica posebno motivirala stare članove da se prisjete nekadašnjih, danas zaboravljenih okusa. Kod nas su ti, naime, strašno jaki «Uredi za zdravstvenu ispravnost namirnica» tako da hrana, koja prođe njihov test, uopće nema ukusa.

Korisnici namirnica uzgojenih tradicionalnim načinom (kako se to radilo prije nego što smo ušli u Evropu) dužni su plaćati ogromne takse tako da takva hrana (a i vino!) zbog svoje skupoće postaje gotovo nedostupna. Naravno da se nas nekolicina upušta i u takve troškove ne bi li, bar malo, podsjetili nepca kako se nekad dobro jelo. Mladi članovi zovu nas nostalgičarima. A što ćeš?

Rijetka su mjesta gdje se može jesti kao nekad. Drago mi je da su vlasnici tih objekata, uglavnom, sve stari članovi «Kalavojne» ili pak njihova djeca. Marino Markežić i Rino Prelac imaju desetak takvih restorana na području Kotara Buje, Robi Matošević drži Limski kanal, Sergio Jugovac je imao dva takva restorana, ali su ga uhvatili da u restoranu nekadašnjeg hotela «Maestral» kojeg je imao u zakupu, ne plaća taksu pa je izgubio licencu. Svjetski poznatu, tradicionalnu, kuhinju drže i restorani na Brionskom arhipelagu čiji su vlasnici članovi obitelji Matić, ali Brioni su sad stjecište svjetskog jet-seta pa je običnim smrtnicima to nedostupno.

Istinabog, kad nema Sandra Matića, znaju nazvati stari Veljko i (malo rjeđe) Franko, pa se tamo okupimo i blagujemo po starinski. Ostali bivši ugostitelji uklopili su se u nove trendove pa, recimo, Dule Černjul u bivšoj «Vela neri» priprema catering za sve jadranske marine. Ustvari ne baš za sve jer marine negdašnjeg ACI-ja ne uzimaju hranu od Duleta. Tu je direktor hrane i pića bio Darko Kvaranta, a kolaju glasine da su se oni nešto porječkali (sjećaš se - bili su nerazdvojni!). U toj priči nije mi baš jasna ni uloga Denisa Ivoševića, sadašnjeg direktora tog nautičkog lanca (do 2010. bio je direktor Nautičkog centra Novigrad). I on je u zadnje vrijeme postao sklon tradicionalnom pripremanju hrane.

Loris Knapić (uvijek je kasnio na druženja) sad je šef kuhinje u Muzeju termoelektrane Plomin (u njihovom je sastavu i bivši rudnik Raša). To su ti čudni restorani, pričaju mi da uopće nisu osvijetljeni i da konobari poslužuju sa šljemovima na kojima su lampe. Meni se to ne sviđa i ja tamo nikad ne idem.

Boris Hrast razvio je, prije desetak godina, novu liniju specijaliziranu za prehranu sportaša «Rovesport» (sjećaš se, uvijek se dvoumio između ugostiteljstva i sporta).

Dosta članova prve «Kalavojne» otišlo je u penziju, što bi se reklo, po sili zakona. Oni su ti, zapravo, bili porazmješteni po raznim funkcijama kad se osnovala Euroregija Istra. Priča se da ih je sve postavio akademik Jakovčić (on ti je danas počasni predsjednik Enološke akademije na Brionima, a živi u Bruxellesu). Kako su tih godina političke stranke bile u odumiranju, šegavi je Jakovčić većinu - njemu odanih članova "Kalavojne" - postavio na ključna mjesta u novoosnovanoj Euroregiji: Dorijan Kranjec bio je predsjednik Komisije za poljoprivredu, Aldo Dobrovac za zaštitu okoliša, Walter Mrakovčić za graditeljstvo, Edi Maružin  u kulturi, Ranko Borovečki za bankarstvo i Željko Burić šef prostornog planiranja i pejzažne arhitekture. To se nije pokazalo kao najsretnije rješenje (ipak su to bili prvi koraci Euroregije) pa ih je većina otišla u dobre penzije i sad se bave koječime. Kod Burića u Kurile odemo ponekad Walter, ja i Pino Živolić (zaslužio je veliku lovu u Pireju kao glavni manager tamošnje luke), ali to više nije gušt! Burić je postao ortodoksni vegetarijanac isto kao i Šumonja (koji u Kanfanaru vodi «Galeriju mladih»), ne piju alkohol i ne puše - premda susjedi pričaju da piju i puše skrivečki - kad ostanu sami. Aldo pjeva s Edijem u preostalim «Gustafima», a kad nastupaju oko Rovinja priključi im se i Dario Činić - sve dok ne naiđe Sandro Rudan (sa šibom), pa ih sve rastjera. 

Okolo vina ti se i dalje vrte stari vinari: Degrassi, Kozlović i Matošević. Moreno uglavnom izvozi svoja vina u Francusku, Čile i (nešto manje) u Južnu Afriku; kod Franka masovno dolaze Talijani (najviše ih je iz Toskane i Pijemonta), ali najveću proizvodnju ima, ipak - dr. Matošević. Nakon što je 2008. godine, dao ostavku na mjesto ministra u Ministarstvu vinogradarstva i vinarstva Hrvatske (to ti je bilo u vrijeme kada je Marino Brečević bio župan istarski), proširio je svoje imanje u Krunčićima, ušao u deal sa  svojim prezimenjacima - Vericom i Marinom, otkupio i usavršio francuski software za proizvodnju vina i - radi prava čuda. I dalje nema svojih vinograda, ali ne prođe ni jedna godina a da ne dobije koje međunarodno vinsko priznanje. Zahvaljujući tome, izvozi po cijelom svijetu ("Što nas veže i spaja?" - pitaju se glasovi u offu na TV-spotu. "Vina Matošević" - odgovaraju ljudi raznih boja, sa svih kontinenata. Mislim, da je tu pokradena i narodna pjesma i nekadašnja «Benettonova« reklama – ali, to je valjda ta, prokleta, globalizacija.)

Plasman u Evropi mu vodi Marino, a Vesna je zadužena za obje Amerike. Ako si zaboravio, riječ je o Vesni Ivanović (uvijek se smijala na tečaju) koja je sad ozbiljna poslovna žena, udata za jednog vinara (našli su se u Reimsu) i živi u San Franciscu, u Kaliforniji (sjetit ćeš se, Napa Valley!). Tip je jako smiješan (bio je na par «Kalavojni»), ali je dobar vinar i zajebant (Vesnu zove La Grand Dame). 

Daniela Saina otvorila je zdravljak u centru grada (tamo gdje je nekad bila turistička agencija «Activa Travel»). To je bilo sve na brzinu (u vrijeme kad je Marino Brečević bio župan istarski) pa je lokal, onako spontana kakva je, nazvala «Preko puta Mađara».

Od prve generacije mogu ti spomenuti još Damira Cukona (njega si dva puta rušio na ispitu), danas je vlasnik firme «Destillerie istriane» i proizvodi rakije s ljekovitim biljem; Fabio Jeličić je inspektor u Općini i polako napreduje na hijerarhijskoj listi;  Adriano Putinja drži seoski turizam na Gračašćini (čuvene su mu vođene degustacije tipa: skuta-sivi pinot te želadija-malvazija barrique); Sandi Paris je profesor dekantiranja na Enološkoj akademiji; Robert Marini i Denis Vugrin rade isto na Akademiji. Marini vodi biblioteku jer su mu liječnici preporučili manje stresan posao, a Denis drži kantinu za studente (zove se «Decanter», naravno!).

Mogu ti se pohvaliti da smo, kao «Kalavojna», izdali već 23 knjige (to je i osnovna literatura kojom se služe na Akademiji). Prva je bila «Sto dvadeset godina pulskih oštarija» (izašla je u svibnju 2001. godine), a rađena je na temelju feljtona kojeg sam objavljivao u «Glasu Istre» još u prošlom stoljeću. Dogovorili smo je Veljko i ja, onako usput, na stojećki, (doduše uz jedan Roederer Crystal Brut 1984) u «Valsabbionu» na oproštaju s 2000.-om godinom. Poslije su uslijedile i druge, raznih autora. Posljednja koju smo izdali (upravo ovih dana) je monografija «Kalavojna 1996. - 2016.» Ljudima se jako sviđa, premda neki smatraju da Predrag Spasojević (on ju je dizajnirao) nije trebao baš sebe staviti na naslovnu stranicu. Neki nemaju ništa protiv toga, ali mu zamjeraju što se na ovitku nalaze slike njegove obitelji - u berbi grožđa. 'Ko će sve zadovoljiti?!

Veljko Ostojić i Branko Curić su na feštu došli direktno iz Amerike. Veljko ti sad radi za «Mc'Donalds», odnosno za njegovu evropsku podružnicu «Slow Mac». Još dok je bio ministar turizma u Hrvatskoj inicirao je razvoj niza malih zalogajnica koje su nudile panine s hranom iz mora (polpete od hobotnice, sipa, raznih algi i sl.) uz obaveznu čašu vina. Kad su, prije deset godina, počeli raditi i baby vino (s minimalnom količinom alkohola - preporuča se djeci i liječenim alkoholičarima), ova su mjesta postala obiteljska okupljališta. Raspadom svjetskog sustava intenzivnog uzgoja stoke - pod udarom kravljeg ludila, nastupio je sumrak za Mc'Donaldsa, pa su oni, brže-bolje, kupili sve takve zalogajnice u Evropi i stavili ih pod svoje okrilje. Naravno - i Veljka (sve će nas kupiti!).

Branko ima turističku agenciju u New Yorku. Proslavio se prije desetak godina, kao predstavnik HTZ-a u Americi, kad je počeo slati Amerikance u Istru na «Pleasant gathering» («Susret ugode»). Kad je Veljko prestao biti ministar, počeli su mu zamjerati što zračni most vodi samo u Istru pa je osnovao agenciju «Eastra» i nastavio raditi isto, ali privatno. Aranžmane masovno kupuju obitelji s mlađom djecom pa čim slete na pulski aerodrom svatko ide na svoju stranu. Žene se uče kuhati maneštru, fuže i brodet, muški obilaze podrume, igraju boće, briškulu, trešete i moru đaponeze, a djeca se, s animatorima, igraju skrivača, lovice, pljočke, a navečer i penjeve. S Amerikancima nikad dosta čuđenja!

Ali ipak, najveće čudo ti je stari Drago Orlić. On živi na rubu velikih hotelskih zdanja, u predgrađu Poreča (nekad je tamo bilo selo Musalež). Okružen tvornicama zabave grčevito se bori s administracijom da mu ne sruše kuću (premda mu neki Čileanci nude ogromnu lovu). Uzgaja svinje i kokoše i jedini u svijetu radi posebnu vrstu octikavog vina (tzv. ciknuto). Organizira i degustacije, praćene predavanjima, pod naslovom «Iera una volta». Turisti ne shvaćaju baš dobro «Iera una volta» pa ga na žalost i posjete samo jedanput (una volta). Kad sam mu rekao da ću ti pisati, dao mi je malo čvaraka neka ti pošaljem - jer da si ti to uvijek volio. Čudak jedan! 
U bivstvu, caro Sergio, ukratko - to bi ti bilo to!

Primi srdačne pozdrave od sviju nas (ma gdje bili!) a ja ću Ti se, ako ne prije, javiti za pet godina.

Uvijek Te se rado sjeća,

Franko Lukež